Stvarno me muci nesanica…
San me hvata pred zoru, pa odspavam tek nekih 4-5 sati. To mi stvarno nije dovoljno. Evo, petlove slusam vec po ko zna koji put. Sreca, pa ovih dana slusam petlove, umesto sirena hitne pomoci. . . Zujim po internetu, chatujem s prijateljima kod kojih je 7 sati manje. Slusam muziku, citam. . . Sve, samo ne spavam.
Kazu da nesanica muci ljude koji imaju necistu savest. Moja je, Boga mi, cista. Ali. eto. Doslo mi nocno ucenje glave. Nekad samo tako satima lezim u krevetu i razmisljam o cemu bih volela da sanjam… Tu je najcesce neki beli pesak i talasi kako udaraju u njega, kvase ga. Zamisljam i najobicnije ispijanje kafe s nekim, ko inace nikako da me pozove na kafu. Zamisljam i da mi je . . . ne znam. . .60 godina i objasnjavam unuci sta je to prasuma.
Svasta zamisljam, ali najcesce obicne, male stvari. Cak zamisljam i kako se budim i zovem najbolju drugaricu da joj ispricam sta sam sanjala. . . Jao, kako volim da sanjam. Tj. volim onaj osecaj ujutro, kad sam budna sa jos zatvorenim ocima, i nabacujem osmeh na lice jer sam imala super san. Kad mi dan pocne tako, nista ne moze da me uzdrma.
Evo, sad je 4h ujutro. Gospodin ce da ustane za dva sata, da ide na posao. Moj virtuelni drugar iz Cikaga jos ni ne pomislja na spavanje. Drugarica koja radi u bolnici jos malo zavrsava nocnu smenu. A ja. . . Ja kao idiot lupam po ovoj tastaturi samo da bih ubila vreme. I jos mi iz dosade kojekakve cudne misli padaju na pamet. Sad sam se npr. setila stihova jedne pesme:
“…Hiljadu puta od jutros ja se ponovo plasim
Za tebe,
Izgubljenu u vrtlogu geografskih karata
Za tebe,
Podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima…”
Nit znam ko ju je napisao, niti kako se zove. Ali znam da ce me sada ona muciti. Mislicu o njoj,
mislicu uz sta sve mogu da je povezem, i opet necu moci da zaspim. Pukla sam. . .
Pomisli covek da nesanica nije losa stvar, vise vremena imas u danu itd. . .Ma, da! Kako da ne! Pola vremena provedem dolazeci sebi od premalo sati sna, e drugu polovinu, razmisljajuci “Kako cu nocas ubiti vreme?”
Jos malo bih mogla otici do pekare po hleb. . .nisam odavno jela vruc hleb koji prsti pod zubima. . .a i onaj miris kvasca. . .Eto, barem jedna dobra stvar od ove, ponovo, neprospavane noci.