Vreme dešavanja: Ove nedelje, par dana pred težak kolokvijum. (Većina kolega ne zna da rešava zadatke. Osim, naravno par uzuzetaka.)
Scena br.1, telefonski razgovor između mojih koleginica:
Dobrica: Htela sam da te pitam da dođeš do mene, pa da meni i Aurori objasniš one zadatke.
Pametnica: Pa, već me je zvala Zlobnica da dođem kod nje. Hajde i vas dve dođite tamo, pa ćemo sve zajedno vežbati. I svima ću vam pokazati.
Dobrica: OK. Hvala ti. Vidimo se!
Scena br. 2, nakon par minuta, drugi telefonski razgovor:
Dobrica: Ćao! Jel možemo i Aurora i ja da dođemo kod tebe, pa da nam Pametnica svima objasni ono za kolokvijum?
Zlobnica: Jao. . .pa, znaš. . .nas će ovde biti jako puno. Biće gužva.
Dobrica: Kakva gužva? Daj, ne zezaj. 4 devojke nisu gužva. . .
Zlobnica: Znaš, nemojte da dođete. Stvar je u tome da ako nas bude više, onda će Pametnica i vama da objašnjava, a ja hoću da samo mene nauči dobro.
Dobrica:

*
Bezobrazno.
Sebično.
*
Dobrica je hiljadu puta pomogla Zlobnici. Znala je u pola noći da se vidi s njom jer je ovu npr. iznervirao dečko. Pomagala joj je uvek, u svemu. I onda joj se ovako vrati: “Ja neću da ti naučiš. Ja hoću da samo ja dobijem dobru ocenu.”
Zlobnica i njena cimerka nisu čak ni najbolju drugaricu pozvale da uči s njima. Pametnica je uspela da izdvoji pola sata i da meni i Dobrici barem malo pomogne u učenju. Kolokvijum nismo uradile baš najbolje, ali nije strašno. Naučićemo to za ispit. Važno je da smo Dobrica i ja naučile najvažniju lekciju: kome biti prijatelj, a kome ne. Kome otvoriti vrata u pola noći, a kome reći “Nisam više tu za tebe”.
I još nešto: moja krava ipak neće crći, al’ Zlobnicina hoće. I to onda kad se tome bude najmanje nadala. 