Archive for » December, 2008 «

Hteo si mail? E, ne može! ;)

Drugarica kojoj je danas bio rođendan je popila malko više…
I bila je tužna večeras.

Sama je. Nema dečka. Po prvi put posle ko zna koliko vremena, ona je solo. A ona jednostavno ne ume da bude sama. I to priznaje.

Ubeđivale smo je da njoj nije potreban muškarac da bi bila srećna, i da to što se tako oseća, zapravo je posledica toga što je navikla da uvek ima dečka.
Pitala sam je: Ko te voli najviše na svetu?
Odgovorila je: Mama i tata.

Rekla sam joj da nije u pravu.

Rekla sam joj da treba ona sama da voli sebe najviše na svetu. A to će moći samo ako nauči da biti sam nije nište loše. I da to što je sama ne umanjuje njenu vrednost i njen pogled na sebe.

Malo sam je lagala. Ne puno, ali malkice jesam…
Lepše je biti sa svojom drugom polovinom, nego biti sam.

Bilo bi tako divno da i ona ima nekog kao što si ti.
Nekog ko je sve razume i nekog ko ume čak i da ćuti zajedno s njom…

Category: Leptiri  12 Comments

Čekanje & Leptiri

Šta radim ovih dana?
-Čekam… Po ko zna koji put od kada postoje ove moje Avanture, ja čekam. Al’ sada ću i da dočekam. To je ovog puta sigurno.

Šta osećam ovih dana?
-Neke čudne leptire, koji se ponekad pretvaraju u snežne grudve, al’ će one uskoro biti otopljene, i opet će ostati samo leptiri…

Ni na nebu, ni na zemlji

17:20h.
Uspevam da odem s posla relativno “na vreme”. U tom trenutku nailazi i moj bus. Totalno smotana pokušavam što brže da skinem rukavice, jureći novčanik po torbi. Naravno, zaboravivši da sam sitan novac za kartu još pre sat vremena stavila u džep kaputa. ;)
Bus staje s vratima tačno ispred mene. Unutra je kao u konzervi sardina. Gledam hoći li uopšte uspeti da uđem, a kamoli da platim kartu. Ljudi ne izlaze, nego bukvalno ispadaju napolje. Neka žena samo što nije pala preko mene! Ja se odmičem, misleći da ću videti skroz namrgođenu facu uz rečenicu: “Što se ne pomerite da izađemo?!”
Žena podiže pogled i s osmehom mi pruža nešto u ruci : “Jel Vam treba?”

Zbunjena pogledam šta mi to daje…kad ono: karta! Autobuska karta. :)

Da se razumemo: ta karta košta pišljivih 30 dinara, za koje se maltene ni hleb ne može kupiti, i uopšte nije stvar u novcu. Stvar je u dobroti.
Uprkos saobraćajnom špicu, gužvi, gomili nervoznih ljudi, vožnji u u zagušljivom autobusu…Uprkos svemu tome, ona se osmehuje i daje mi kartu. Eto, tek tako. Da ja ne moram da se guram do vozača. Da ne moram tražiti novčanik. Da ne moram skidati rukavice. Da bi mi jednostavno učinila nešto dobro.

Zbog ovakvih sitnica verujem u dobro u ljudima.
Verujem da će sve biti ok.
Verujem da je sasvim u redu ne biti suviše “na zemlji”, nego i poleteti malo.
Verujem u moje novo utočište koje, eto, nije ni na nebu, ni na zemlji.

[youtube=http://www.youtube.com/watch?v=1rAsoLm1Ges&hl=en&fs=1]

I šta sad?

Danima, nedeljama, pa možda čak i mesecima nema baš nekih dešavanja o kojima želim da pišem.
I onda, odjednom, kao da je neko otvorio prozor, i vetar je oduvao veliku gomilu stvari, koje su se razletele svuda po meni… A ja nemam više svoje tajno ćoše.
Male i velike Aurorine avanture nisu više samo moje. Ja sam im otvorila vrata kroz koja su izašle među stvarne ljude.

Ovo je prvi put, otkako sam “out of the closet”, da shvatam da više ne mogu pisati baš o svemu o čemu želim. Sama snosim krivicu za to. Ali, nisam mislila da će doći do toga. Sad bih tako rado pisala o nekim stvarima, o nekim događajima, a s druge strane, sve to zapravo ne želim da otkrijem ljudima koji me poznaju i lično.

Neke tajne misli, neka tajna razmišljanja, neke stvari koje se izgovaraju samo u sebi…

Dvoumljenja, strahovi, strepnje…

Strah da ću biti povređena i strah da ću ja povrediti nekog drugog…

Osmesi, zbunjenosti, iznenađenja, olakšanja…

Nestrpljenje i smirenost…

I puno neke muzike koju prvi put čujem, ili je barem prvi put čujem na neki nov način…

Teško je pisati kad znaš da će mnogo više biti čitano između redova, nego što to želiš. Kad znaš da postoji više osoba koje će sve to tumačiti, ali svaka na svoj način. I možda ni jedna od njih neće shvatiti šta se krije iza ovoga. Ali nizovi su započeti. Ja ne mogu, i ne umem da ih prekinem. I ne želim.

I šta sad? – Ništa. Show must go on. Na ovaj, ili neki drugi način. . . ;)

“You can’t always get what you want
But if you try sometimes you might find
You get what you need…”