Archive for » October, 2011 «

Nastavak priče o gospođi Marini

U junu 2009. došla sam u Novi Sad kako bih prikupila papire koji su mi trebali u Strazburu, i trebao mi je prevodilac… U novosadskom sudu su mi dali broj telefona Marine Ličen. Već sutradan sam se našla s njom, ona mi je prevela dokumente i to je bilo rešeno.

Ali to nije bilo sve…

Nakon upoznavanja s gospođom Ličen dobila sam inspiraciju da o njoj napišem polu-izmišljenu “Priču o gospođi Marini”. To je i danas jedan od najčitanijih tekstova na mom blogu. (Doduše, verovatno i zbog toga što ljudi u potrazi za prevodiocima guglajući dođu do tog linka.) Ta priča mi je jedna od najdražih koje sam ikada napisala.

Neki od čitalaca teksta su ostavljali komentare da je poznaju, da im je bila profesor, da im je prevodila dokumenta… A neki od njih su mi rekli i da su joj ispričali za moju priču o njoj.

Zahvaljujući jednom komentaru, danas sam dobila njen novi broj telefona

Gledam u broj… 6 običnih cifara… Telefon stoji pored mene i pomislim: ma, što da ne? Nazvaću je… Red je da nazovem ženu i da joj kažem da se nadam da mi ne zamera na izmišljenim detaljima njenog života.

Telefon je zvonio jednom, dva puta… Već sam pomislila da je dobro što se Marina ne javlja, jer mi je malo blesavo da kažem: Dobar dan, ja sam ona koja je napisala izmišljenu priču o Vama…

Ali, ne. Gospođa Marina se javila. I obradovala se što sam je nazvala. Pročitala je priču nedavno, nakon što joj je već 5-6 klijent ispričao za nju. I ne trebam brinuti, jako joj se sviđa.

Seća se šta sam studirala i seća se da sam živela negde u inostranstvu. Seća se boje moje kose i da sam sitne građe, poput nje. I dalje je britkog i veselog uma kao i kad sam je upoznala. Drago joj je što sam se vratila u Novi Sad, jer to znači da mogu da dođem da je posetim. Ipak smo nas dve sada povezane i nečim što nije njen posao. Veže nas priča.

Dogovorile smo se da ću joj doći na kafu i morala sam joj obećati da ću joj pričati o mom blogu. Gospođa Marina je čitala neke moje tekstove i smatra da sam umetnička duša i da ne trebam to zanemarivati…

A ako to misli gospođa Marina, onda je to sigurno tako.

Divna, fina, dama. Gospođa Marina.

Zaslužila je još jednu priču…

Za neki sutrašnji dan…

Nešto malo želja, odluka i podsećanja:

Da osetim olakšanje kao Etta James u “At Last”
Da mi se ceo moj mali svet preokrene na bolje kao u “What A Difference A Day Makes” – Dinah Washington
Da želim nekog kao što se ta želja oseti u “This Love” - Bryan Ferry
Da bez senke na licu odslušam “Cry Me A River” od Julie London
Da se s nekim strasno ljubim uz “Intro” – The XX
Da me i dalje bude baš briga što me čudno gledaju dok na glas, vozeći biciklo, pevušim “Beast Of Burden” – Rolling Stones

Da osetim da me neko, nekad, voli snažno poput glasa Damira Urbana u “Budi moja voda“. I da nikad više ne zaplačem kad to čujem uživo…
Da još nekom otkrijem kako je Keith Jarett divan, pogotovo “Köln Concert, part 1″
Da svaki sledeći put kad je čujem, bolje razumem Joni Mitchell  i tekst njene pesme “Both Sides Now”
Da se setim svojih velikih životnih promena kada uključim radio a tog trena ide David Bowie i “Absolute Beginners”

Da sačuvam dete u sebi, i kao na Exitu2011, ludo plešem uz Pulp i “Disco 2000″
Da se setim da je 99% originala bolje od novih verzija, i da neke stvari ne treba ponovo raditi. “Love Song”  The Cure
Da ne zaboravim da uvek ostaje taj 1%, i da verujem u šanse čak i kad su tako male. “The Girl From Ipanema” Frank Sinatra
Da u snove tonem lagano i bezbrižno poput “Gymnopédie No.1″ Erik Satie
Da se budim sa saznanjem da je jutro uvek puno pametnije od večeri. “Here Comes the Sun”  The Beatles